ponedjeljak, 18.12.2006.
samo misao
Bože,
Koji sam ja freak.
Potucam se naokolo i pričam s ljudima,
Kušam njihove slatke jezike: med i vino
(ponekad samo osjetim tanki sloj pelina)
Hej, slušam ih, govorim im
Bez skrivanja, svoj život na dlanu, čovječe, na dlanu
Kao kapljicu vode kad promatraš
Kad ju uloviš
Kad dlan rastvoriš
Stopala su mi krvava
Ali se regeneriraju
Kao i jetra, uostalom.
- 02:04 -
nedjelja, 10.12.2006.
osmijeh
- 14:41 -
O pederima i psima
ili o vjeri u ljude
Šetali smo njegovo čudovište po parku.
Rufus mu je morao kupiti posebnu lajnu za šetnju, onu preko prsiju, borbeno-boksačku. Da nosi onu običnu pseću ogrlicu, sirota beštijica bi se već odavno sama udavila vlastitom silinom. Mnogo sam se puta do suza nasmijala (za večernju šetnju parkom neizbježnim) susretima Zvijeri (na Rufusovu zamolbu ime čudovišta je za potrebe ove priče preinačeno u „Zvijer“, op.a.) s bilo kojim drugim psom: Zvijer poleti prema „neprijatelju“, Rufus mirno zablokira lajnu, elastična vrpca se nategne do maksimuma i - životinjica ostane na trenutak u bestežinskom stanju, i do pola metra u zraku, svedulj lajući.
Hodamo, ruku pod ruku, nogu pred nogu, noć je i hladno je, stisnuli smo se jedno uz drugo: izgledamo sasvim obično, izgledamo zaljubljeno. Odjednom nam se na putu pojavi poveća pseća banda: četiri velika psa, lijepi, kuštravi mješanaci labradora i još nečeg, neodredivog, ali dobroćudnog. Zvijer je, naravno, odmah poletjela prema najvećem. Smijala sam se, kao i uvijek, neodoljivom šarmu tog prizora.
Psi su dostojanstveno odbili obratiti pozornost na nas i na žučljivog pekinezera. Rufus i ja smo šutke nastavili hod, svatko sa svojim osmijehom.
Zapalila sam zatim spremno neku dobru travicu, dodala mu joint i objesila mu se o ruku, u hodu, lako. Osjećaj sigurnosti: tiho je i hladno je, a njegov kaput je topao, vlaga u zraku pretvara se u maglu pred našim očima, omata nas, oslanjam na njega potpuno, kao o stablo, kao o hrast.
Sjest ćemo na klupicu, malo pričati o sebi, o njima, o tai chiju, o Mayama, o gradovima i zemljama, o 2012-oj, o tome kako sada voli kao nikad u životu, o putovanjima, o cigaretama, o ničemu i svemu. Malo ćemo i šutjeti i gledati Zvijer dok se dostojanstveno valja po mokroj travi...
Dobar prijedlog. Učinismo tako.
Sjeli smo i za početak zašutjeli. Bilo je ugodno. Uvijek mi je bilo ugodno šutjeti s Rufusom.
- Znaš, nisam volio ljude kad sam bio mali... – reče Rufus najednom blago.
- Gledao sam ih, i čudio im se: što rade jedni drugima, što rade ovoj planeti.. nisam znao mnogo toga..ali znam da su mi se gadili. Zatvorio sam se onda u svoju sobu, u knjige i dokumentarce... i nisam izlazio do svoje 18-e.
- A onda? - upitah nakon kraće stanke, promatrajući ga kako duboko udiše dim.
- Onda sam se jedno jutro probudio i shvatio da sam sam. Pa sam poželio ipak upoznati ljude. Dati im priliku.
Gledala sam ga i osjećala koliko volim to drago, mirno biće, i taj osjećaj bio je topao..Dodao mi je pljugicu, povukla sam dim, dva i ušuškala se u njegov kaput, prebacivši obje ruke oko njega.
Pogled mi je odlutao na drugi kraj parka, na razigrane pse... Prepoznajem im lavež: natjeravaju se noću po ulici, bez imalo obzira prema ljudima koji se s uzdasima na usnama meškolje po svojim krevetima dok osluškuju dolazak onog mrskog sata buđenja i bolnog, neumitnog vraćanja u tijelo - osjećaju ga, ali se svejedno ne predaju satima... Pseći lavež lovi ih po snovima, kao udicom, u nezapočeti dan.
Vjerujem da većinu ljudi to baš i ne oduševljava.
A ni danju nisu baš diskretni, ti ludi psi: jebu se bez sustezanja na cesti, ispred trgovine, može bit prvi prizor ujutro kad kreneš kupiti kruh, mlijeko, cigarete. Ljudi iz Provincije promatraju ih zato s neskrivenom mržnjom. Gledaju ih kako pišaju, jedu, žicaju, ševe se, lutaju, laju, spavaju. Oni ne trebaju budilica, naivno pomislim i u trenu se vratim u tijelo, u parkić, pokraj Rufusa, na klupicu.
- Prestao sam im vjerovati, znaš. Ne svima, ali velikoj većini njih. Ali ti znaš tu priču.
Nisam znala priču. Nismo prije ovako razgovarali, Rufus i ja. Nedavno sam se tek, nakon osmogodišnjeg potucanja po Metropoli, vratila u našu Provinciju. Dok sam živjela „gore“, izbjegavala sam dolaske natrag, kući, kako su to mnogi zvali. Svi ti ljudi i svi ti životi prolazili su 60km dalje od mog, mogli su tako proteći i svjetlosnim godinama daleko od mene, jednako neopaženo... Sva naša moguća prijateljevanja, druženja, sve naše priče proletjele su negdje pokraj nas.. i vratile su se natrag, nama, na ostvarenje, kao selice, jednom jednostavnom promjenom geografskog položaja mog protežnog tijela.
Nazovimo to slučajnostima, to kako se ljudi opet iznova pronalaze, spajaju svojim pričama, svojim sanjama, svojim idejama, kako spajaju komadiće slagalice u složenije, velike dijelove. Rasipanje i ponovno spajanje tih silnih okrhaka i oblutaka toliko je podložno mijenama da uopće nema smisla iz trenutne slike zaključivati nešto o budućnosti. Uopće, nema smisla misliti o budućnosti. I ja i on smo to znali.
No, uglavnom, nisam znala priču.
- Ne znam, zapravo čula sam da selo priča...šalim se, ne znam. Ispričaj mi, molim te.
Bila je to jedna večer, obična večer, obična subota, Rufus je bio mlad, tek je provirio iz one svoje čahure i vjerovatno pomislio da je ipak možda potcijenio ljude. Volio ih je bez rezerve, uživao je u njihovom društvu. Bio je glasan, bio je sretan, u onim bezbrižnim godinama kada se pjeva po ulici, pije nemilice po birtijama i ševi po parkovima. Bili su tako vani, u nekom našem obvezatnom parkiću, na nekoj klupici, on i frendovi, ekipa, bezrazložno pripiti, iritirajuće sretni. Mnogo je klupica, mnogo ekipa, mnogo očiju, mnogo pića, mnogo ljudi. U jednom su se trenutku Rufus i njegov prijatelj poljubili - eto, tek tako, pijani, nasmijani, možda čak i onako malo zaljubljeni, kao bogovi. Trenutak ljepote, mogao je trajati zauvijek.
Ali u onom sljedećem trenutku već nastao je lom: ljudi su trčali, netko je nekoga tukao, netko je bježao, netko je stajao, jedna, dvije, tri boce su poletjele, mnogo ustiju je opsovalo, klinci s klupica pretvorili su se u divovske lignje, s crnom pjenom gluposti na ustima
Rufus nije dobio batina, njegov mrak je djelovao zastrašujuće na njih. Zamišljam ga tada, povrijeđenog, ljutitog, smrknutog: njegova sjena raste, on stoji velik, miran, u svom dugom crnom kaputu. Lijep je, tako tužan i taman, opasno hladan.
Rufusov prijatelj je popio batina. Okomili su se na slabijeg, hijene - dečko je bježao kroz čitav grad, pardon, Provinciju, sustigli su ga negdje, nebitno gdje, pri kojem grmu i nakon koliko jurnjave. Dohvatili su ga i prebili na mrtvo ime. Poslije su ljudi mnogo i zlobno i koješta pričali, a Rufus je šutio i šutio je sve više i više, tišinom protiv maloumnosti, ljekovitom tišinom, tišinom od nekoliko glasova, nekoliko prijatelja tek.
Bez riječi zapalih cigaretu.
Psi su zalajali.
Pogledala sam ih, smućena pričom.
- Sutra će se već naći neko bolesno đubre s luftericom ili pištoljem – grad ih je prepun- i pokokati ih. Jer ne znaju tiho lajati. Jer su se posrali na pločnik. Jer su se ševili ispred trgovine. Jer su gazili po travi. Jebem ti Provinciju. Jebem ti ljude. - rekoh, ne nalazeći boljih riječi. Zašto bih i nalazila bolje riječi, uostalom.
Rufus se nasmiješio u maniri zen majstora, stisnuo me uza sebe i rekao:
- Ne brini Ptico. Nisam izgubio vjeru u SVE ljude.
Njegova šutljiva mudrost me je opet zaliječila. Krenuli smo kući kroz mokri grad. Zagrlila sam ga ispred njegovog ulaza, kao i uvijek, i rekla mu da ga volim. Samo me je stisnuo jače i rekao:
- Aj, čujemo se sutra.
- 02:40 -
četvrtak, 30.11.2006.
***
Ponekad mi se čini da jednostavno koliko god se trudila - nema smisla. Slušam ih i djeluju mi ispucalo i suho, posve neprimjereno glamuru trenutka. Ponekad opet, moje riječi zablistaju savršeno dorađene, skockane i sjajne - kao sada recimo, primjećujem dok ogledavam savršene kovrče ovog uvoda. Can't help it --> only human --> this IS a vanity fair, isn't it?.
ljubavi more lijepa si ne mogu odjebi ostani mrzim oprosti gdje? kraj pomozi mi izvoli poljubi me kad? smrt prijatelju volim te dodaj mi sol sutra ma ništa hvala nema na čemu
Riječi imaju boju - Rimbauld je već primjetio boju samoglasnika, i sumnjam da je bio prvi koji je to uvidio. Riječi poput Atlasa nose značenja, posljedice vuku za ruku kao neposlušnu deriščad, one grade zidove,mostove, otimaju stvarnost, hrane maštu, riječi ubijaju, one grade nadu, pa makar i lažnu, stvaraju slike osoba, prostora, duša, snova, budućnosti.
drži se nekad nikad prema sebi otvori mi uvedi me kuda? zajedno sama žena trud ruka milost danas sam dobro, hvala nema nade s kim? ozbiljno nasmij me dječak lopta pas
Riječi su ponekad previše, često nisu prave, još češće nisu poželjne, teže izlijetanju, trčanju pred rudo, sudarima, ratovima, one su rastočeni papir u ustima, tinta na zubima, prožvakani stil, siloviti prekid tišine. Ali ponekad su sve što nosimo sa sobom – ili sve što nudimo.
kava .soba sreća moram stići na govorim zrele trešnje drago mi je šaka budalo! malo kasnije trag ponavljam iznova bijes tek tako osloni se ne moraš vidi uglavnom drveće
Besmisleno je ovo sve, netko bi rekao. Nema povoda, nema namjere, reklo bi se. Primjer kako mnogo toga prešutjeti u gomili izrečenog.
Ogoli me do kože, do smisla, i skini s mene sve moje riječi: bit ću tiha i razumna i velika.
- 23:46 -
subota, 25.11.2006.
...i opet - bez naslova...
***
Još jedna ranjena večer struji kroz moje udove:
tišina je danas šutjela
gusto, kao magla.
U jastuk, u perje, u san
polažem glavu
i nudim vrat oštroj noći na milost
ili milosrđe.
I u tami vidim:
oči su mi voda,
a moje ruke - kao svačije ili kao tvoje -
što grle jastuk, tijelo, dijete, zvijezde,
(cijeli otok stane u njihov naručaj)
stare su koliko i prašina zemljana.
Još samo noćas, obećavam svojim vodama,
još samo noćas, grozim se svojim tišinama,
još samo noćas, pjevam svojim pustinjama.
Samo još noćas plest ću pređu od nepočešljanog djetinjstva,
toplu odjeću za buđenje.
Sutra, sutra već ću odrasti.
- 17:46 -
